Igra mi je trebala poslužiti kao odmor od razvikanih hitova i mjesto gdje ću pustiti mozak na pašu, a na kraju samo to igram ovaj tjedan i još uvijek razmišljam o priči koja unatoč minimalističkom storytellingu ima dubinu i potiče na razmišljanje i analiziranje svake sitnice. Ta nadrealna nota (koma, raspadanje realnosti, maske kao manifestacija psihe glavnog lika) me instantno asocirala na Davida Lyncha, koji vidi vraga, stvarno im je poslužio kao inspiracija za priču. Reference na Drive su preočite pa ih neću ni spominjati, ali odlično su se uklopile u čitav setting igre.
Gameplay je u suštini jednostavan, ali i prokleto zarazan. Sviđa mi se HC pristup borbi, nikakve energije i gluposti. Jedan metak ili udarac rezultiraju instantnom smrću, a isto vrijedi i za protivnike. No nikad ne dolazi do frustracije jer se leveli sastoje od par prostorija i u slučaju smrti nas stavlja na početak određene prostorije. HC borba u kombinaciji s pametnim level dizajnom traži od igrača planiranje i dobre reflekse. Tu je još i šarolika lepeza oružja i maski koje se otključavaju i sa svojim specifičnim svojstvima tjeraju igrača na drugačiji pristup i ponovno odigravanje. No najveći replay value je što nakon svakog levela ovisno o broju bodova igra dodjeljuje rank, a tu su naravno i leaderbordovi. Totalni gušt (ali i popriličan izazov, gomila pokušaja i umiranja) mi je bio na svakom levelu loviti najviši rank A+ povezujući sve u jedan neprekidni combo uz fantastičan pulsirajući soundtrack koji čitav paket dodatno uzdiže i eksplicitno nasilje na ekranu pretvara u umjetnost
P.S.
Isplati se skupljati ona slova koja na kraju tvore password i tek tada se otkrije pravi kraj, odnosno motivi likova koji iza svega stoje + još 2 bonus levela.
I naravno, jedva čekam nastavak.
