I tako nakon par dana ja otidem do njega da se dogovrimo kako i sta, pitao me sta zelim i sta mi moze ponudit, dogovorili se sve i rekao se javit do 30.9, al da racunam da ce to bit rjeseno kroz 2,3 mjeseca.Onda nije zvao jedno 2 mjeseca i bas jucer nazove oca i kaze da stalno misli na mene, da je bio u velikoj zbrci, da mu se firma mozda seli u Poljsku pa je bio stalno na putovanjima, ako nebude mogao u sebe me zaposlit da je vec rjesio posao kod jednog njegovog dobrog prijatelja i da ce mi javit za Bozic/Novu Godinu gdje idem i kako.
Tako da nakon jucerasnjeg poziva se uopce ne bojim i ne sumnjam da ce mi rjesit nesto 100%, a ja se jadan vec poplasio da nema od toga nista.
Ma briga me, i onako mi je tu bolje, koji cu k gore, neznam nikoga ni nista, tu imam sve.
Prva faza žalosti je uvijek poricanje, ali naviknut ćeš se i ubuduće prilagoditi očekivanja i povjerenje u random ljude koje boli kurac za tebe. Od snova o vlastitoj kući u dalekom svijetu, vožnje nabrijanih auta i malih slatkih azijatkinja koje pokraj tebe pohotno vrište, pa do stava:
Nema smisla, imam i tu sve.Ne mislim ništa loše i žao mi je kako je situacija ispala, ali ono, očekivan rasplet situacije s obzirom koliko dugo taj odlazak traje. Čak je zajebancija broj jedan na forumu taj odlazak postao, nažalost.
