Mediji pišu svakakva sranja zbog potencijalno veće gledanosti i čitanosti.
Mislim ono, svaki drugi glazbenik koji je prerano otišao s ovog svijeta, bilo zbog slučajnog predoziranja, samoubojstva ili bolesti do koje je došlo zbog sustavnog zlostavljanja vlastitog organizma je na neki način predvidio svoju smrt. Glazba i stihovi samo reflektiraju njihovo suštinsko unutarnje stanje na ovaj ili onaj način, pod uvjetom da ju samostalno stvaraju iz dubine duše, a ne tamo neki Huljići i slična bagra.
Mnogi su bili emotivno/duševno sjebani i prije nego što su postali slavni, glazba je mnogima postala oslobađajuće katarzično sredstvo u borbi s vlastitim demonima, a bez tih unutarnjih demona iste te glazbe možda ne bi niti bilo jer prava inspiracija većinom ne dolazi iz buljenja u tratinčice na livadi i šetnjom po šumi kao što nas uče u osnovnoj školi. Već iz proživljenih životnih iskustava, pozitivnih i negativnih, a ako stvarno želiš zaroniti duboko u taj vrtlog i izvući nešto vrijedno što bi moglo na neki način ostaviti trag, začini sve opijatima. Nakon toga eventualno slijedi slava i kopitanje na gomili novca i na kratko misliš da se sve promijenilo ili krenulo na bolje, ali od samog sebe nikad ne možeš pobjeći i samo je pitanje vremena...
