Pokrenuo sam prije kojih tjedan dana opet ovu igru, ne znam ni ja po koji put. I eto kompletirana danas... Već sam prije spomenuo da ritualno prelazim ovu igru barem jednom godišnje, jedino je 2016. bila pauza ako se ne varam.
Kako je igra generalno dobivala osrednje ocjene, i općenito su se po forumima vodile žustre rasprave o kvaliteti igre, pokušat ću u sljedećih par redaka objasnit zašto je meni tako dobra...
Ono čime me igra najviše kupila je dakako atmosfera (pogotovo prvi dio igre, snježni jel), koja je savršena od prve minute igranja pa sve do creditsa na kraju. Glazba fenomenalna, s odličnim hitovima karakterističnim za to doba povijesti. Izuzev glazbene podloge imamo generalno zanimljive radio stanice sa vijestima o bojištima Drugog svijetskog rata, pojavi televizora, mijenjanju mode i sl. Meni posebno drago i ono što je uvelike dizalo igrinu imerzivnost je prekid programa izvanrednim vijestima, kada spiker krene pričat o krvoproliću i sl. sranjima što je prije nekoliko trenutaka izazvao naš Vito.
Atmosferu prati i ništa manje impresivna priča. Od laganog uvoda u igru i postepeno Vitovo napredovanje u mafijaškoj hijerarhiji, pa sve do pred kraj igre kad sve ode u vražju mater. Dosta su mi se dojmili Vitovi monolozi tj. objašnjavanje zašto se odlučio na ovu vrstu posla, nastojanje da ne ponovi greške svog oca... Uz odlično napisane dijaloge (koje prati adekvatni voice acting) te filmski izrežirane scene te par stvarno emotivnih i legendarnih scena s našim likovima, je vrlo teško ostati ravnodušan. A doslovno SVI likovi u igri su odlično okarakterizirani. Šteta samo što izuzev Joea i Vita ostali likovi nisu dobili previše prostora, a igra stvarno vrvi životopisnim likovima. Moji favoriti su svakako Leo Galante i Henry Tomasino. Izjave da priča Mafie 2 ne valja (shvaćam da je dosta stvari već viđeno u filmovima slične tematike ali otom potom) je po meni čisto filozofiranje, iako je bilo prostora za više u samoj priči no o tome nešto kasnije.
Mafijaška atmosfera i feel je također tu, iako sam čitao razne kritike upravo po pitanju toga da je falilo mafijaške epičnosti, da je Vito ništa drugo nego obični potrčko i slične nebuloze. Onako, veliki NE. Postoje samo dvije problematične misije. Prva je prebacivanje sanduka u kamionet za Dereka, što je na samom početku igre gdje se Vito praktički tek vratio iz rata i tek se uhodava u posao, a igrač može doslovno nakon prvog iskrcanog sanduka izići van gdje ga dočeka Steve sa "pravim poslom". Druga je naravno ona famozna misija s cigaretama za koju se slažem da je prilično dosadna, al to objašnjavam činjenicom da je Vito tek izišao iz zatvora, i to mu je bio onako, prvi posao za Falconea. Neće ga odmah slat direktno "u vatru" jel, treba se dokazat prije. Ostatak igre je i više nego dobar. Klasika mafijaški poslovi. Ubojstva, krađa pečata za gorivo, poslovi sa drogom, ubojstva iz osvete, vozanje mrtvaca u gepeku... Ne znam što su ljudi očekivali po tom pitanju i kako zamišljaju život mafijaša 40ih i 50ih, al po meni je i više nego dobro dočarano. Ok, razumijem da je pojedincima zasmetalo vozikanje s jednog kraja grada na drugi između misija, no to je problematika cca 90% današnjih open world igara ovog tipa. No uz superioran simulacijski vozni model (koji nakon odigravanja jednog Sleeping Dogsa koji je izašao dvije godine nakon Mafie 2 dobio još više poštovanja od mene) i već spomenutu glazbu na radiju, se nisam ni malo žalio na to. Dapače.
"I became a criminal because I did not want to become a victim."Ono što me najviše zasmetalo u igri je kratkoća iste. Pogotovo nakon što sam pročitao sljedeće:
"The game was originally meant to have 22 chapters and take place from 1946 to 1957, over ten years of Vito's life. This was stated in a demo released in 2009. The final released version of the game has 15 chapters and takes place from 1943 to 1951, 8 years of Vito's life." Ne znam čemu na kraju samo 15 chaptera, za koje mi je na hard težini trebalo cca 11 sati. Ispodprosječno za ovaj tip igre. Vjerujem da bi sve puno bolje zaokruženo bilo da je tu predviđenih 22 chaptera, jer svakako je bilo prostora za više. I puno je tu neiskorištenosti potencijala pojedinih misija (prvenstveno zatvor).
Druga stvar koja me zasmetala je neizazovnost hard težine, budući da sam svega 6-7 puta poginuo tokom prelaska. Umjetna inteligencija je također loša, kako protivnika tako i policije. Protivnici se konstantno sakrivaju iza covera i dovoljno je samo pravovremeno reagirati kada provire da bi se plasirao headshot, a kada idu prema naprijed jurišaju kao muhe bez glave dok se ne dokopaju sljedećeg covera. No ništa strašno kad se usporedi s ostalim igrama ovog tipa. Također, hit detekcija nije bajna te ponekad imate osjećaj kao da meci prolaze kroz protivnike iako ste 100% sigurni da niste promašili. Plus, dok su protivnici živi, jasno se vidi kad prime metak i to bude popraćeno onim trzajem pri pogotoku i naravno krvlju. No ono kad ubijete glavnu metu pa poželite ispalit još koji rafal u istu čisto iz gušta, tada nema tog trzaja i praktički pucate u prazno, jer igra ne detektira pogodak.
Kada bih išao cjepidlačit, onda bih još zamjerio skupljanje playboy časopisa u 40im, a playboy je osnovan tek 1953.
Od dlc paketa posjedujem samo Joe's Adventures koji mi je solidan. Ništa specijalno. Svidile su mi se jako main misije, no one ostale koje su potrebne da otključaš glavne su nešto slabije (čitaj dosadnije). Plus, strašno me iritiralo što se tokom svake misije u dlcu alarmira policija i automatski postaneš wanted, iako policiji nema ni traga. I da, pošto mi grafika nije baš bitna (bok doktore
) ipak moram spomenut da grafički nakon gotovo osam godina igra i dalje izgleda vrlo lijepo s vrlo visoko razvijenom fizikom.
Dakle, daleko je ovo od savršene igre. No zbog priče, atmosfere i likova sam uvjeren da ću se sigurno vraćati ovoj igri, po n-ti put, iako sam savršeno svjestan njenih mana. Isto kao sa djevojkom koju volite, itekako ste svjesni njenih mana i vrlo vrlo dobro znate da nije savršena, opet joj se vraćate. Zašto? Zato što ima ono nešto. Eto zato. Tako mi je i s mafiom, i zbog toga odbijam ocijeniti igru.
