Dear Esther - indie naslov koji je pravi dragulj.
Ne preporučam ljudima koji očekuju klasično iskustvo koje ostale igre nude.
Interakcije gotovo da i nema, lutate otokom i na određenim dijelovima narator čita dijelove iz pisma koje je upućeno određenoj osobi (ne želim spoilati) i na prvi pogled sve izgleda banalno i jednostavno. Fragmenti te priče su prezentirani na izrazito kompleksan način, bez glave i repa i tjeraju igrača da napregne moždane vijuge ako želi pohvatati detalje. Ništa nije konkretizirano i zapravo je na igraču da te fragmente spoji i interpretira na svoj način. Jedan detalj me odmah podsjetio na Silent Hill serijal, sve upućuje na to (barem prema mojoj verziji) da taj otok nije stvarno mjesto u materijalnom realitetu, već metafora za duševno stanje ili stanje uma protagonista. Audio/vizualna strana igre je odlična, pogotovo soundtrack koji savršeno paše u određenim trenucima. Fascinanta mi je količina detalja kojima je igra nakrcana, tu ne mislim na grafičke kerefeke, nego na "easter eggove" koji direktno utječu na priču ako se znaju na pravilan način "pročitati". Niti jedan objekt na sceni nije random i simbolika je strašno jaka, a zbog toga i tema koju obrađuje duboka i kompleksna. Naravno, to krkani koji su nesposobni razmišljati svojom glavom nikad neće shvatiti i igra će im se svesti na random šetnju po nekom otoku. Teško je to i nazvati igrom, više je umjetnički izražaj autora kroz ovaj medij i putovanje tj. iskustvo koje će neki znati cijeniti. Može se završiti za pola sata ako se samo napreduje (ali to nije smisao). Meni je trebalo preko 2 sata zbog detaljne analize apsolutno svega i poslužilo kao odmor od modernog bezdušnog gaminga. Sigurno će mi ostati u sjećanju dulje od raznih razvikanih hitova.
Sutra se bacam na Bioshock Infinite...
