Početkom prošle godine jako me razveselila objava da se žestoko radi na novoj Thiefovoj igri, četvrtoj po redu iako nije nastavak nego reboot serijala. Deset godina prošlo je od zadnje igre; fantastičnog serijala koji je stvorio veliku bazu fanova i uz još neke igre definirao stealth žanr. Zbog toga je pred Eidos Montreal stavljen riskantan zadatak, koji mora zadovoljiti stare fanove (koji će i na najmanje propuste ili greške žestoko kritizirati) i one nove fanove koje tek treba pridobiti. To je uvijek jako teško napraviti budući da komercijalna strana igre mora biti dobro prihvaćena, jer danas rijetko tko radi igre a da ne računa na zaradu. Da li me je reboot Thiefa zadovoljio ili ne morat ću podrobnije objasniti. Kroz same promotivne materijale koje sam viđao prije nego li je igra izašla, stvorio mi se dovoljno veliki hype da prednaručim igru. Taj zadatak Square Enix uvijek napravi maestralno (Hitman, Tomb Raider i Deus Ex - savršeni traileri i nabrijavanja na igru) i sve te igre sam prednaručio i nisam požalio što sam to napravio.
Prilikom pokretanja novog Thiefa oduševile su me mogućnosti poput prilagodive težine i podešenja sučelja, kao i grafički stil općenitog UI-a. Nakon prologa i relativno brzog učenja kontrola i osnovne gameplay mehanike i prve misije, počinjem shvaćati da mi je sve prolazim nekako prelagano, pa sam si u podešenjima sučelja podosta stvari isključio (osvjetljivanje loota, pomoć kod lockpickinga kao i sve one pomoći koje bi vas upozoravale da vas neprijatelj vidi i da je znak za uzbunu te razno razne hintove, gdje i kuda treba ići ili glupog press E). Nakon toga igra puno više počinje sličiti na dobri stari Thief serijal koji se nekada igrao sa najvećim guštom i uz velike frustracije zbog težine. Ovdje frustracije nema što zbog boljeg level designa (različiti putevi, tajni prolazi), a što zbog činjenice i stare dobre izreke strpljen spašen. Polagano igranje i planiranje je jedan od najvećih guštova koje igra nudi, a ima ih poprilično. Samo da se još jednom vratim na frustraciju; ima je ukoliko njegujete akcijski pristup koji bi uzbunio neprijatelje, jer onda igra otkriva svoju lošiju stranu, odnosno manu, a to je - jednostavno loša mehanika borbe prsa o prsa, gdje ste osuđeni na izmicanje i na zadavanje točnog broja udaraca blackjackom prije nego li možete izvest takedown. Srećom u igri nisam niti u jednom trenutku takav pristup njegovao pa to s moje strane i nije za prigovor, budući da sam to detektirao čisto kroz isprobavanje. Sami takedowni su možda mogli biti nešto bolji nego što jesu (nekada djeluju nezgrapno i preglasno), jednostavno vizualno dijeluju ne impresivno. Problem kod toga je što u nekim situacijama čuvar koji je udaljen 7 metara od vas i drugog čuvara nad kojim ste upravo napravili nešto glasniji takedown te odmah postane svjestan, dok u nekim situacijama, istu stvar napravite, gotovo pred nosom drugog čuvara i ostanete neprimjećeni i nečujni. No također na sreću, takvih primjera nema mnogo. Što se tiče drugih mana, jedna od rijetkih mi je u prvom dijelu igre posebno smetala i dizala živce, a to je zvuk. Prilikom free roamanja često su dijalozi nekih građana ili čuvara bili preglasni s obzirom na udaljenost ili lokaciju. Tražio bih ih, a oni bi bili ili na drugoj razini ili u kući, dok pak iza zavoja bih čuo dvojicu čuvara kako normalno pričaju. Ti problemi su nestali u drugoj polovici igre, pa mislim da je to rješeno pomoću updatea, odnosno patcheva. No dosta o manama i propustima, idem malo pohvaliti ovaj reboot.
Nakon početnog privikavanja u vezi kretanja The Cityem, sjelo mi je to putovanje gradom iako zamaraju oni uski prolasci i otvaranje prozora, no nisam imao problema sa dugim učitavanjima, pa na to nisam gledao kao na nekakav propust. Grad je prekrasan po pitanju atmosfere i prikaza, mnogi će reć da je tmuran i beživotan, no to i je cilj, kako bi se što bolje dočarao oronuli viktorijanski grad koji propada i kao takav uz bolest i ludilo koje vlada njegovim ulicama, tvori jedinstvenu mračnu atmosferu koja je dostojna imena koju serijal nosi. Čak i par impresivnih atraktivnih scena u kojima nemate baš neku kontrolu se baš dobro uklopilo u ovaj atmosferični naslov. Odmah nakon prve misije, odlučio sam si osvjetljenje u igri smanjit na najmanju moguću mjeru, tako da često ni sam nisam vidio kud hodam po mračnim ulicama, ali tako dobio fantastičan osjećaj i imerzivno iskustvo šuljanja uz Garrettove cinične komentare. Sam lik Garretta mi je odličan, audiovizualno pogođen maksimalno i sviđa mi se što su se držali njegovog originalnog predloška, kao slabog, ali sposobnog i spretnog lopova. Prezentacija cijele igre i grada te atmosfere je vrlo blizu savršene, no dojam pomalo kvare loše i trzave animacije, koje su baš očajno loše izvedene. Nekada ni zvuk nije u potpunosti jednak slici, a većinom je sve trzavo i neuglađeno. Oduševljava činjenica da atmosferi niz dlaku uz setting idu i gameplay mehanika i storyline te gotovo svaki kutak igre, poput detaljnog čitanja pisama, poruka ili dijelova knjiga, koji još detaljnije prikazuju pozadinsku priču. Ako se detaljno ćešlja kroz igru, jako puno vremena može otić samo na prolazak dodatnog sadržaja kroz side misije, tajne prolaze. Trudio sam se kroz svaku misiju bar 70% stvari kompletirati, no u drugom prolazu ganjat će se to još detaljnije. Dodatnog sadržaja ima napretek i uz 8 glavnih misija, ima jako puno toga za obavit kako bi vas igra vremenski jako dugo zadržala ispred ekrana. Stvari koje Garrett krade su raznolike i ukoliko imate vremena i volje za detaljne pljačke pravi gušt je skupit sve što se da skupit, odnosno ukrast jel. Osim stvari i vrednote za koje će te dobiti novac odnosno vrijednost toga što ste ukrali, fora je kada ukradete posebnu vrstu vrednote koja će ići u vaše skrovište u posebnu vlastitu zbirku ukradnine. Gameplay mehanika u cijelosti je toliko dobra, da kada svladate sve kontrole i isključite sva pomagala koja bi vam detektirala kuda i kako trebate ići, postaje nezaboravno gameplay iskustvo, barem u mojem slučaju. Trčanje, swapanje i penjanje kao i penjanje iz trećeg lica, te izvirivanje iz zaklona odrađeni su maksimalno dobro. Jedinu manu u tome svemu vidim u prezentaciji takedowna što sam ranije već i spomenuo.
Priča je odlična i vrlo je bitno odmah u početku kroz prolog sve pohvatat, jer ima dosta zapleta i situacija te raspleta događaja u kojima Garretta iz jednog običnog lopova i promatrača, splet okolnosti gura u junaka što on naravno prihvaća, no sa negovdovanjem. Likovi su dosta dobri, makar bi savršeno bilo da su još bolje i dublje okarakterizirani. Neprijatelji su solidni, a najviše su me se dojmili oni mutanti, koje se može proć jedino uz šuljanje ili koristeći blast arrow. Uz dodatne side misije, postoji 8 chaptera koji su većinom dobri do odlični, a neki su i fantastični. Nakon trećeg sam se toliko oduševio da sam mahnito otrčao ne internet ne bih li kupio sve DLC koje igra ima. 5 Chapter je malo čudo strašno i svaka im čast što su riskirali s njime, budući da odudara od svega što se krije u cijeloj igri. DLC pod nazivom "The Bank Heist" je odličan i vrijedi svih 8 kuna plaćenih. 19 sati mi je trebalo da igru privedem kraju, iako imam još pola side misija za obaviti, no vjerujem kako ću njih ostaviti za drugi prelazak (Hectora sam riješio, no ostao mi Basso sa nekakvih 18 misija). Uz fantatično šuljanje i kretanje, te razno razne kul gadgete koje Garrett posjeduje i korištenje velikim arsenalom strijela za manipuliranje interaktivnih objekata i svladavanja neprijatelja meni osobno odlična igra i nezaboravno stealth iskustvo te igra kojoj malo fali da uđe u 90+ kategoriju i bude čak i bolja nego li njezini predhodnici. Lajkam slušanje fanova od strane developera da se par glupih i nakaradnih stvari izbace koje su bile u početnoj fazi igre, a koje bi iskrivile koncept i fokus igre. Bar se poslje završetka igre osjećate kao naši političari.
