Kakav dan, kakav dan.
Trajalo je do 17h, dok nisam zakoračio doma.
09:30Nalazim se s članicom tima i idemo do KCZ prijaviti se, platiti kotizaciju. Dobili smo u vrećici lijepe majice, crne dugih rukava s logom natjecanja.
10:30Brifing za vozače u prostorijama kluba, prošlo se kroz cijeli pravilnik još jednom.
11:30Izvlačenje #xx za kart s kojima će timovi odvoziti kvalifikacije. Izvukli smo #08, koji se pokazao najsporijim kartom jer nije bio na razini ostalih po pitanju održavanja. Kasnije smo saznali da mu je špura otišla i morao je kart na popravak. Same kvalifikacije su prošle u redu, s tim da zbog ograničenosti karta nismo mogli dalje od predzadnjeg (10.og) mjesta.
11:00 - 13:00Pauza od dva sata koji smo ja i moji kolege vozači iskoristili tako da smo otišli u McDonalds
i vratili se natrag jer nismo bili sigurni kad će biti izvlačenje #xx kartova za timove u utrci.
Dogovor je bio sljedeći. Ja startam i nakon 10 minuta idem u boks na zamjenu vozača. Na meni je bila najveća odgovornost tijekom utrke jer start je uvijek najnapetiji i najveći rizik da stvari pođu po zlu.
Nevjerojatno mi je bilo kako spojiti trkaću povijest iz virtualnog svijeta i realnost... potpuno nevjerojatno. Evo kako i zašto. Tijekom moje GT5 "karijere" sam imao sposobnost, talent, kakogod nazvali to, da na startu razvalim ekipu. Snađem se uvijek, izbjegnem kolizije, smetala na stazi i nekako se izmigoljim te u 90% slučajeva napredujem po pozicijama naprijed, zavisi koji sam startao, ali rijetko sam gubio... Neki od vas su to iskusili, teško da se baš sjećate detalja.
Što me navodi da pričam o samom startu utrke.
14:40Početak utrke.
1 Warm up lap gdje se pozicije, naravno, moraju zadržati. Čekao sam napet ko puška lika na startu da počne mahati zastavom, ne želeći izgubiti sekundu dvije ili mjesto. Dobro je prošlo.
Lijevi prije s/c: vidim borbe 3 karta ispred mene i odlučim to iskoristiti. Idem vanjskim dijelom staze i pretičem dvojicu od kojih jednom nie bilo jasno što, kako, gdje?!? Odonda se slabo sjećam, sve mi je u magli bilo, znam samo da sam veću bitku vodio s kacigom i onom higjenskom potkapom nego za pozicije. Izgledalo je očajno i u tim trenutcima sam istinski mislio kako bi mogli popiti onu crnu zastavu s žutim kako bi mi se popravila kaciga u boksu. U jednom trenu sam vozio s 20% vida, sve mi je bilo bijelo. Sad sam se pošteno načudio samom sebi, jer sam se sjetio što mi je taj tren prolazilo glavom. "kakav Lewis Hamilton i nečistoća ispod vizira, ja ne vidim na oba oka". Eto, usred utrke, meni to na pameti.
Da stvar bude gora, kaciga je bila neispravna, odlučila je bježati s moje glave...Ne bih vam lagao. Znam da sam bio u troboju jednom vrijeme gdje sam dobio još dvije pozicije, jednu izgubio od #5 kojoj sam kasnije bio u (nepostojećem) mijenjaču i pokušavao proći na sve načine, ali je sve uspješno zatvoreno. Startao 10., završio stint kao 7.
Izmjena nakon 10 minuta je prošla više manje ok. Zadovoljan sam načinom ulaska u boks, zato što je bilo dobro ograđeno gumama kako bi se usporilo. Nisam izgubio na vremenu, nisam se zabio... Samo sam mogao/trebao krug ranije otići u boks, tako su mi kasnije rekli. Što je najbolje, ja sam mislio tako, ali sam vidio troje iz mog tima kako ležerno sjede i pričaju, ne obaziru se na mene
I onda kad sam prošao stražnjom ravninom, počeo sam im mahati i pokazivati da uđem sljedeći krug u boks. Skužili su poruku i tako je bilo. Ali je tad bila gužva u boksu, troje ih je, ako se ne varam, u tom trenu bilo u boksu i bilo je nezgodno. Paziti na ove koji su završili sa zamjenama i paziti da ne s*ebeš mjesto ili nekog pored. Tricky. Vježbali smo prije izmjene pa je to ispalo solidno i brzo.
Moja zamjena je sve upropastila, što sam ja izgradio tokom utrke, on je napravio suprotno. Izgubio je dvije ili tri pozicije i kasnije jednu nadoknadio. Nije da smo očekivali Šumahera, otprilike sam znao da će biti nešto sporiji od ostatka družine, no dobro, ne mogu se ljutiti. Sljedeća zamjena je bila dobra, čini mi se da je jednog pretekao na stazi i držao se ok. I za kraj smo ostavili jedinu članicu tima za koju smo znali da može dosta. I pokazala je dosta, samo što su se vodeći dotad odvojili, tako da je ona imala praktički praznu stazu, gdje je ona dala sve od sebe i radila brze krugove. Pretekla je jedan kart u izravnoj borbi za poredak studenata i ostavila ga sekundu i nešto iza sebe.
Utrka je završila nakon 40 minuta. U tom trenutku mi nismo točno znali koji smo prešli cilj, mislili smo da smo peti (od 11.).
15:30Objavljeni su rezultati i obješeni na ploču. Bio sam sav smotan (i ostali, kako se ispostavilo) pa nisam znao iščitati i shvatiti ono što je napisano. A pisalo je da smo treći u studentskom poretku!
Odmah su se stvorili osmijesi na našim licima, nismo to očekivali, a tupsoni (mi) potpuno zaboravili na činjenicu kako se nagrade dijele 1. studentima, 2. zaposlenicima FSB-a, 3. Tvrtkama sponzorima.
16:00Domjenak povodom 10. godine održavanja kupa, ne znam je li to tako svake godine ili je ova, 10.ta bila posebna. Manje važno.
Zatim su bila proglašenja pobjednika, dobili smo lijepi pehar, stali na postolje, pozirali pred paparazzima. Falio je još crveni tepih.
Malo po malo, došlo je do kraja. Druženje se još nastavilo, ali mi smo odlučili otići. Umor, bolovi u leđima i činjenica da smo tamo bili skoro cijeli dan nas je potjeralo domovima. Fantastično iskustvo, sljedeće godine ciljamo da stanemo dvije stepenice više.
Ako ste sve pročitali, lijepo od vas, evo keksa
