Upravo došao sa predavanja (ne znam kako drugačije nazvati to) Nicka Vujičića i iskreno ugodno sam se iznenadio kada sam vidio da je Dom sportova krcat. Nije bilo tako ugodno tražiti mjesto 20 minuta, ali našao sam ga u nekoj uličici, i stigao taman 2 minute prije nego je sve počelo pa je u redu. Bilo je ljudi iz doslovno cijele Hrvatske, rege ZG, VŽ, KC, KA, VU, RI, ST, DU... nema odakle nije bilo.
I drago mi je da sam bio. Znam neke ljude (prijatelje) koji bi rado išli da su ovdje, ali nisu u HR, dapače, nisu u Europi uopće, no znam i neke kojima je 60kn previše. I žao mi ih je, jer isti ti će dati 50kn za kartu u IMAX-u, ili 300kn za koncert Peppersa ili koga već, a iako razumijem i film i glazbu, jer ih i sam volim, i dao sam osobno i 1500kn za U2 i nije mi žao, ali dao sam i za ovo, i dao bih i više, a koliko god je film ili glazba događaj, ovo je bome isto bilo zanimljivo iskustvo jer tip stvarno ima dobar smisao za humor, a k tome i nešto poučno, emotivno, nadahanjujuće. A trajalo je jednako kao neki film i više nego dosta koncerata.
Nevjerojatna količina volje stoji iza takvog života, i znam da sam pričao jednom sa jednom frendicom o invaliditetu (koji i ona ima), i tome kako se ja ne bih mogao nositi sa većinom slučajeva kao paraliza udova te bih se vjerojatno ubio da mi se takvo što dogodi (njoj se recimo dogodilo - bila je zdrava ne znam koliko, 18 godina, ili jako blizu, i najednom neki ugrušak u kičmi gdje joj je operacija jedva spasila život, ali od tada iz dana u dan sve više šepa i teže hoda a možda više neće ni moći jednog dana), ovaj čovjek NEMA udove od rođenja pa ima više optimizma nego ja koji sam još uvijek srećom skoro u potpunosti zdrav.