26-godišnja majka gledala je svog šestogodišnjeg sina, koji je umirao od terminalne leukemije. Iako je njezino srce bilo prepuno tuge u njoj se je održavao ujedno i jedan snažan osjećaj odlučnosti. Kao svaki roditelj ona je željela da njezin sin odraste i ispuni sve svoje snove. Sada to više nije bilo moguće.Leukemija će se za to pobrinuti. Ali ona je željela da se san njezinog sina ostvari. Uzela je sina za ruku i upitala ga: „Billy, jesi li ikada mislio što bi želio biti jednom kada odrasteš? Jesi li ikada sanjao i želio biti netko poseban u životu?“„Mamice, uvijek sam želio, kad odrastem biti -
vatrogasac.“Majka mu se nasmiješi i reče: „Pokušajmo ostvariti tvoju želju.“Kasnije tog istog dana majka je otišla u lokalno vatrogasno društvo u Phoenix-u gdje se je susrela s vatrogascem Bobom, a koji je imao srce veliko kao grad Phoenix.
Objasnila je posljednju želju svoga sina i upitala je li moguće povesti njezinog 6-ogodišnjeg sina na vožnju u vatrogasnom vozilu.Vatrogasac Bob reče: „Gospođo, mi možemo učiniti nešto bolje od toga. Pripremite svoga sina za sedam sati ove srijede i mi ćemo ga proglasiti počasnim vatrogascem za jedan čitav dan. Može biti s nama u vatrogasnoj postaji, može jesti s nama, otići na požarište ... može živjeti s nama, kao vatrogasac, jedan čitav dan. I ako nam date njegove mjere mi ćemo mu nabaviti pravu vatrogasnu uniformu, s pravom vatrogasnom kacigom – ne s igračkom – onu s grbom Vatrogasnog Društva Phoenix, žutu vatrogasnu kabanicu kakvu svi mi nosimo i naravno gumene čizme. Sve se to proizvodi baš tu u Phoenixu, pa sve možemo nabaviti jako brzo.“Tri dana kasnije vatrogasac Bob pokupio je Billya, obukao ga u njegovu uniformu i otpratio ga iz njegove bolničke postelje do vatrogasnog vozila s velikim ljestvama.Billy je sjeo na stražnji dio vatrogasnog vozila i pomagao je upravljati vozilom do vatrogasne postaje. Billy je bio „u devetom nebu“.Toga dana bile su tri požarne dojave i Billy je išao na sve tri. Vozio se je u različitim vatrogasnim vozilima, u vozilu hitne pomoći, pa čak i u vozilu vatrogasnog zapovjednika.Snimala ga je i lokalna TV postaja za svoj program. Ostvarenje sna, uz svu ljubav i pozornost kojom su ga vatrogasci obasuli, duboko je dirnulo Billya koji je poživio tri mjeseca duže nego što je i jedan liječnik mislio da je moguće.Jedne noći svi vitalni životni znakovi počeli su dramatično slabiti i glavna medicinska sestra, koja je vjerovala u koncept hospitalizacije u kojem obitelj biva neprestano uz umirućeg i po kojem nitko ne bi smio umrijeti sam, pozvala je obitelj neka dođe u bolnicu.Onda se je sjetila onog dana kojeg je Billy proveo kao vatrogasac, pa je pozvala vatrogasnog zapovjednika i upitala ga je li moguće poslati u bolnicu vatrogasca u uniformi da bude uz dječaka u njegovim posljednjim satima.Zapovjednik je odgovorio: „Možemo mi bolje od toga. Stižemo za pet minuta, ali vas molim za jednu uslugu, kada čujete zavijanje vatrogasnih sirena i kada vidite bljesak naših rotirajućih svjetala, hoćete li preko bolničkog razglasa dati obavijest da nije u pitanju nikakav požar? Recite svima da vatrogasci još jednom dolaze vidjeti jednog od svojih najboljih članova. I hoćete li, molim vas, otvoriti prozor njegove sobe?“Pet minuta kasnije vatrogasno vozilo s korpom i ljestvama stiglo je pred bolnicu i ljestve su se pružile do trećeg kata na kojem je jedan prozor bio širom otvoren. Šesnaest vatrogasaca popelo se je ljestvama u Billyevu sobu.Uz majčino dopuštenje zagrlili su ga i rekli mu koliko ga VOLE.Umirući Billy je pogledao prema zapovjedniku i rekao: „Šefe, jesam li ja sada uistinu vatrogasac?“„Da, Billy, jesi, i Glavni Zapovjednik, Isus, drži te za ruku.“ odgovori zapovjednik. Čuvši te riječi, Billy se nasmiješi i reče, „Znam, Isus me čitav dan drži za ruku, a anđeli mi pjevaju. ...“I zaklopi oči po posljednji put.„Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci.“
(autor nepoznat)
Jebote, nešto prelijepo i tužno
