Završio sam igru za nekakvih 6 sati i jako mi je drago da sam zaigrao ovaj naslov, jer bi bila velika šteta unatoč brojnim problemima, odnosno nedostacima, zaobić ovaj naslov. Svima je jasno kako je Ryse: Son of Rome, osmišljen i napravljen kao prezentacija moći nove XBoxOne konzole, no igra definitivno nije samo to, nego ima tu i krvi i mesa. Igrina priča i likovi nisu najbolje nešto ikad, ali su dovoljno kvalitetno napravljeni da vas zaintrigira i prikuje za monitor te da vas povuče da igru riješite za jedno slobodno popodne. Ono što me u tih šest sati najviše mučilo je što je suviše linearna i previše me je igra vukla za rukav. Šteta što ne postoji isključivanje hintova te pokazivača, isto tako i osvjetljavanje užasnom zelenom bojom svega što je interaktivno ili što se da pokupiti. No ima još jedna gora stvar od te, a to je crossbow, odnosno u igri - scorpio te koplje. I jedno i drugo oružje prilikom ciljanja ima lock on neprijatelja, što vam ubija svaku volju za igranjem te uzima najobičniji gušt u igri kao sad će vam igra pokazat koliko ste retardirani i nanišani vam NPC-a. Nezz čija je to odluka bila, no tim glupostima zamalo su ili su sigurno uništili potencijalno vrhunsku igru.
Izuzev svih tih gluposti ima i popriličan broj pozitivinih stvari u igri. Pod prvo spomenuo bi tu audiovizualnu perverziju kakvo skoro pa da i nije viđeno. U nekim segmentima onaj istinski next gen se osjeti kao smrad ljudskog znoja. Nažalost igra u cijelosti ne izgleda najbolje ikad jer ima par stvari koje sam primjetio (što je apsolutno nevažno, no ona nije u cijelosti 10/10) da nisu na razini ostalih grafičkih detalja. Radi se o blatu i vodi, da bi igra išla na mojoj konfiguraciji poprilično jako dobro i uglađeno, očito su to bile stvari koji su žrtvovali da bi dobili na performansama. No dobro, vjerovatno nije stvar u PC-u, nego u zahtjevnosti XBoxOne konzole. Sljedeća prepozitivna stvar i ono što najviše oduševljava je mimika lica, lip sync. U niti jednoj igri nije toliko impresivno i prelijepo to izvedeno. Na pamet mi pada Beyond: Two Souls, no ovo je bolje - siguran sam. Vizualna prezentacija, izgled likova, voice act, glazbena podloga, level design i vjerno prenešen RIM, čudesnom kvalitetom tvore jedno jako ugodno iskustvo, koje je prevareno na tako jeftin i ružan način, oskvrnujući igru gorespomenutim problemima. Na trajnost i nemam previše kritike, no da je igra bolja, vjerovatno bi htio provesti još par sati, ovako je to jedna solidna trajnost u usporedbi kupljeno/dobiveno.
Moja najveća tuga leži u tome, da je ovo mogao lako biti potencijalni GOTY naslov iz više razloga. Atmosfera i setting antičkog Rima su za čistu desetku, level design je brutalan i svaki kamen je fino isklesan, lokacije predivne i vjerodostojne i cijelo to polje tvori imerzivnost te taj svijet oko igre dijeluje organski. Borba je u kasnijem stadiju igre puno bolja i da nije bilo hintova pri istoj bila bi važan adut igre, jer je sigurno bolja, dinamičnija i teža nego iti jedna u AC igrama. Boss borbe su priča za sebe i tu nema button mashanja (udaranje po tipkama za napad), kako prema njima, tako i prema svim malo manje važnim neprijateljima treba pristupiti s taktikom i malo više razmišljanja. Egzekucije i njihova animacija, sljedeći su adut igre i to je također jedan vrhunski odrađen segment. Dakapitacija ljudskih udova i krv te razno razne bolesne scene su odrađene besprijekorno. Samo ponavljam šteta je šta u trenutku završnog udarca, kod tih egzekucija, igra sugerira tipke koje da stisnem, kako bi dobio što više bodova, što je glupo i nepotrebno, jer što god stisnuli ishod animacije će biti isti. No nasreću netko tko neće htjet gledat te QTE završne udarce, neće morati ni ući u njih, pa je u tom smislu to dobra stvar. Lokacije su kao što sam već rekao predivne, a prava stvar dolazi poslije trećeg chaptera, ima ih sveukupno osam. Nemogu sakriti da sam uživao u igri, jer su neke stvari ipak s emocijom urađene.
Ono što mene malo muči je kontrola lika Mariusa. Dok hoda još to i izgleda poprilično uvjerljivo i organski, no čim potrči, saginje se ili preskače razne prepreke vidi se nezgrapnost, neuglađenost i osjeti se da se radi čisto o igri. Šteta taj segment je morao biti bolje riješen. No postoji jedna sitnica, koja mi napokon štima, a nije u niti jednoj igri ikad. To je penjanje na ljestve ili bilo kakvu povišenu površinu. Točno se osjeti sporina i težina tog podhvata, pa mu često treba sekunda do dvije da se popne. Mala i nebitna stvar, no meni je jako zapela za oko. Kontrola svojih suboraca u pojedinim stadijima igre su pun pogodak i tu je mali dašak sviježine. Srećom sve to ima svrhu pa će vaše taktičke zamisli stvarno budu li uspiješne biti sproveden u dijelo i imati utjecaj na lakoću bitke ili će povremeno baš uspiješna kontrola svojim rimljana biti razlog vaše pobjede u toj bitci. Scene kada vatrene gromade padaju u vašoj blizini ili kada prema vama lete goreće strijele su 10/10. U tom segmentu gdje je borba, taktika i izbjegavanje prijetnje važna jednako kao i izvršavanje zadataka je besprijekorna. Žalim malo što nema sporednih zadataka i što je igra suviše linearna, što ipak nebi bio problem da ovih negativnih stvari ima manje ili da ih uopće nema što nitko sretniji od mene nebi bio, da je to tako. Ostatak igre ne želim komentirat osim da sam bio jako jako sretan sa zadnjih četiri chaptera, gdje priča se zahuktava i prezentacija iste doseže vrhunac. Kraj igre kao i zadnji trenuci te svi boss fightovi su mi još za koplje digli ukupan dojam igre, za koju tvrdim da izuzev njezinih mana i ozbiljnih problema koji osakaćuju igru ipak vrijedi probati, odnosno završiti. Jer iako je početak jako odbojan, ima tu stvari koje su gotovo savršene.
