Prešao igru za kakvih 7 sati i mogu reć da sve više od toga bi mi bilo previše. Odmah na početku da kažem kako mi je ovaj nastavak najlošije sjeo te da sam razočaran sa dosta stvari zapravo. No idem prvo na ono najvažnije kada je Crysis serijal u pitanju. Grafička prezentacije igre je stvarno najbolja u povjesti gaminga i u svakom trenutku se osjeti kako je u nju ulupana enormna količina novaca. U svim svojim segmentima briljira i postavlja strašno visoku ljestvicu grafičke imerzivnosti i kvalitete. Izgleda zapravo dosta bolje od svojih predhodnika u serijalu, a to jako puno govori. Isto tako čujem da je dobro prilagođena i starijim konfiguracijama, dok meni na GTX680 prilično leti na skoro pa najvišim detaljima. Osjeti se da je dato dosta prostora za max out grafički setting, budući da mi jako štuca na maksimalnim postavkama. Neke scene izgledaju nerealno dobro, ma kvragu cijela igra
izgleda perverzno dobro. Idemo dalje.
Kao što sam ranije rekao, da se točno vidi kolko je enormno novaca puno ulupano u grafički dio igre, toliko se vidi koliko je malo prostora dobio ostatak koji čini igru kao što su, opća i stealth mehanika, priča i igrin engine koji je smješan u krajnjoj liniji u usporedbi što bi realno mogao ponuditi. Kao da su svi resursi i novci ulupani u taj grafički dio. Sa predhodnicima nije to bio slučaj u ovako tragičnoj mjeri. Ovdje sam po prvi puta u serijalu osjetio što znači
broken gameplay. Dosta stvari me iživciralo u igri i u par navrata sam se pitao da li se radi o tome da meni ne sjeda taj koncept što su ga zamislili za ovu igru ili stvarno gameplay pukne u nekim svojim osnovnim stvarima. Uzmimo naprimjer prostoriju sa CELL specijalnim postrojbama. U velikoj hali koja je velika kao jedan nogometni stadion, patroliraju 10 CELL vojnika. Istražuju područje dosta široko i dosta veliki razmak ostavljaju između sebe. Upalim cloak i sa lukom riješim dva specijalca koja su bila najbliža jedna drugom. Vremenski razmak između ta dva ubojstva iznosi nekakvih 2 sekunde. Drugi vojnik kojeg sam ubio od ta dva nije ništa shvatio do svoje smrti šta se desilo s njegovim kolegom kojeg sam prvog ubio, a dogodilo se doslovce 5 metara od njega. Sljedeći vojnici su na kakvih 50-70 metara i odjednom od nikud oni skuže da su im kolege ubijene i počinje alarmatno traženje mene. Skidam prigušivač sa oružja i krenem u obračun. Nakon tri, četiri eliminacije ostaje mi 3-4 specijalaca. Ponovo ulazim u cloak i opet mi se desi situacija da ničeg nisu svjesni. Znači osnovna mehanika, tj. koncept stealthanja ovdje ne radi. Kasnije su mi se iste stvari u igri dešavale nebrojeno puta. Takve stvari su mi jako zgadile igru i manje više sam jedva čekao da preletim kroz istu.
Hit detekcija što se tiče headshota je besprijekorna. U manje više svim situacijama headshot je značio da neprijatelj pada. Napucavanje za ovakav AAA naslov koji se trudi postaviti nove granice i biti na tronu, je užasno tragično i jako loše rekao bih. Nekad mi rafalna paljba u CELL postrojbe izgleda kao da sam ih stresao Taser gunom. Cephovi sa štitom koji se brane kao kornjača su valjda najgori neprijatelji u igrama ikad. Ostali su malo pametniji i izazovniji. Oružja koja imamo su jako dobro dizajnirana i neke stvari stvarno fino pašu uz spomenuti gameplay (razno razni atačmenti i sekundarni modovi oružja. Od novotarija najzanimljiviji je luk koji ima tri brzina ispucavanja strijela (različite prednosti i mane) te četri različita punjenja koji su za svaku pohvalu odlično zamišljeni, ali i overpower u nekim slučajevima. Vrijedi spomenuti oružja cephova koja su fantastična i djeluju jako moćno. Sveukupni dojam čitavog arsenala je fantastičan.
Ono što me je dosta držalo
unutra je igrina priča koja je osrednja, ali ispričana na jedan osobniji i kvalitetniji način nego dosada u kriznoj sagi. Prophet kao naš junak priča i to djeluje dosta dobro i imerzivno. Dijalozi Psych i Propheta su dosta uvjerljivi i svaka zajednička scena je jako lijepo prezentirana. Ono što me u cijeloj toj priči dosta zasmetalo, što su kompletan lik Psycha izmjenili od glave do pete. Za raliku od originalnog Crysisa i Warheada Psycho je drukčijeg, punijeg izgleda te mu drugi glumac posuđuje glas. Zbog takve promjene nisam se nimalo mogao naviknut da je to isti Psycho kojeg poznajemo iz prve dvije igre. Psycho iz prošlosti mi je nekako draži sa svojim šalama i pristupom, dok je izmjenjeni lik puno imerzivniji i ajmo reć luđi što isto nosi svoju draž. Ostali likovi su mi malo nabacani zbrda zdola i cijela ta ekipa i situacija oko pokreta otpora mi je pomalo neuvjerljiva.
Osim prve misije koja mi je bila jako impresivna prezentacijski (kišno nevrijeme koje niti u jednoj igri nije izgledalo tako prokleto dobro) i jako lijepo osmišljena ponudila je gameplay kakav bi igra trebala njegovat. Pametan level design i korištenje istoga kroz različite pristupe i rute. Ostatak igre mi je bio jako naporan i jedino me ta prezentacija priče i vizualna čuda držala do kraja da žavršim igru. Na sreću i nekakav spas ukupnog dojma pobrinuo se final boss. Cijela ta zadnja misija i kraj igre toliko mi je dobro napravljen da uspijeva spasiti mučenje kroz gotovo cijelu kampanju. Zadnji boss je savršeno kocipiran i jedan od najdražih boss borbi koje pamtim. Uz sjajno osmišljenu zadnju borbu, ista je jako izazovna, tako da sam ju podosta puta ponavljao. Scene koje se pojavljuju poslje te borbe podnošljive su, ali ipak malo too much. Sveukupni dojam je mlaka igra koja je po svim zakonima trebala biti bolja, osim po grafici koja je vrh vrhova. Razočaran na kraju ipak, no dat ću priliku jednom igri u drugom prelasku, možda su prevelika očekivanja presudila.
7.9
