Ne znam lika. Ne znam pol njih koji su u motorsportu.
Zvučat će malo gay.
Svaki me put obuzmu neke emocije kada je neka vijest iz "naše" branše, a posebice tuga, užasna tuga, kada čujem da je netko umro. Kad je Jules umro, plakao sam skoro ko i kad je moj prvi hrčak umro(ne tolko jako, ali "previše" za nekoga koga nikad nisam poznavao ili bio imalo blizu).
Zašto?
Nitko od nas nije prodriver. Nitko od nas nije u svijetu racinga odnosno da pridonosi tome, u bilo kojem smislu. Ne mislim na virtualni dio. Ali opet je svako od nas u "duši" racer. Svatko od nas ima ono nešto racersko u sebi što ga tjera da se okrene za imalo drugačijim zvukom, drugačijom bojom farova, drugačijom bojom laka, drugačijom vrsti felgi, guma, visine auta, bilo šta što bi činilo neki auto drugačijim od drugog. Gledamo ga na svoj način kako bi ga vozili i naganjali. Kako bi ga stjunirali za stazu. Bilo šta, samo da nije stock.
Kakva god vijest da je, u nama budi oktane, motore, klipove onaj osjećaj uzbuđenja koji nudi stiskanje papučice gasa, pa makar to bilo na Golfu iz '94e sa 75 konja.
Poanta je da smo mi svi raceri u duši, ma kolko god amaterski, neprofesionalni, amaterski i neupućeni bili. Moja poanta je da bilo kakva vijest u meni budi osjećaje vezano auto moto i sport.
Pogotovo ovakve. Svaki put kada vidim ovakvu vijest, rastužim se užasno. Zato što je otišao jedan od nas.
RIP Justin Wilson
sry ako zvuči kao baljezganje
